Osvajamo li mi vrhove ili vrhovi osvajaju nas?
Definitivno ovo drugo.
Uspon na Triglav za mene je bila samo jedna ideja posađena
duboko u meni, možda samo nekoliko puta izgovorena na glas. Ali postojao je
uvijek onaj glas koji je bio glasniji „To je teško, nisi spremna za to. To je
opasna planina.“
Ove godine imala sam planove, ali Triglav nije bio među
njima. Međutim gotovo svi planovi su propali, što zbog lošeg vremena gotovo
cijelo proljeće, što zbog nedostatka ekipe koja dijeli moje ideje.
Triglav je došao neočekivano, neplanski, spontano. Kako smo
prijateljica i ja odlučile na Durmitor u kolovozu, za Durmitor se treba i malo
bolje pripremiti. Plan za pripremu je bio napravljen, ali u jednom dopisivanju prijateljica
je vidjela da se ide na Triglav i da su slobodna dva mjesta. Bez previše razmišljanja,
odluka je došla u par sekundi, prijavi nas. Nažalost prijateljica zbog poslovnih
razloga na kraju nije otišla.
Do polaska je bilo oko 3 tjedna i na prvu se sve činilo ok.
Onda su počeli komentari sa strane (uglavnom onih koji ne planinare). Komentari
nisu bili podržavajući, više su išli u smjeru nemoj ići.
Naravno, sve to budi sumnje, preispituješ svoje granice,
tražiš informacije, razgovaraš s ljudima koji su bili. Ti naravno ne govore ne
možeš, opasno je i teško. Oni ističu samo predivne doživljaje koje nose u sebi.
I tu je ta razlika, uvijek slušaj one koji su put kojim ti
trebaš proći već prošli. Oni UVIJEK znaju bolje. Bilo da se radi o planini,
poslu, životu…
Dan polaska se bližio, ja sam o Triglavu pročitala sve što
sam mogla, izvidjela u vodiču rutu opisanu u planu izleta i kad Slovenci napišu
ZELO ZAHTEVNA POT, onda jbg, takva i je. Jer Slovenci su ipak planinarska
kategorija za sebe.
Dan polaska očekujem u nekom emocionalnom stanju između
uzbuđenja i zabrinutosti, pomalo čak i panike. Ne brine me toliko uspon na sam
Triglav, jer stijena je, osigurana sam i nekako mi je stijena lakša no što mi
je hodanje uzbrdo. Stijena mi je čak i jako zabavna i drajva me onako baš, baš.
Ali kad se sjetim da treba potegnuti 1200 nv s punim ruksakom hodajući, to mi
se ne sviđa nikako. Moj optimum je u danu oko 800 nv da sam ok, ovo je ipak
više.
Hrabro dolazim tu srijedu, 19.8.2023 u 8 ujutro na našu
točku polaska iz Zagreba. Ne znam što da očekujem ali potiho u sebi molim da
ekipa koja ide nije nabrijana i jako brza nego da smo si tu negdje. Moje
molitve su uslišane.
Vozimo se oko 3 sata do naše polazišne točke u Pokljuki –
Rudno polje (1340 m) kombi, nas 7. Izlazimo, oblačimo gojze, ruksake na leđa i
pokret. Put nas vodi 10-tam min po makadamu i onda kroz lijepu šumu prema Studorskom prevalu (1892
M), ni prestrmo, niti preravno. Onako taman da osjetiš da si u Alpama. Slovenski
vodiči ovaj put navode kao najlakši put prema Triglavu. Osjeti se da je nedavno padala kiša, vlaga u
zraku je velika, sunce piči kroz krošnje. Vrijeme po kojem je meni najgore
hodati. Hodam u svom ritmu, sa svojim mislima u glavi. Uz dobru ekipu i sjajnog
vodiča Nedjeljka sve ide prema planu. Stajemo na kratkoj pauzi kod Jezerca (nisam
sigurna da je ovo točno), uživamo na klupicama, promatramo planine i
razgovaramo o prognozi. Norvežani prognoziraju kišu oko 14:00, ali nadamo se da
će nas zaobići. Kreće uspon na
Studorski, prva jača strmina i sipar. Sve u svemu od Rudnog polja na Studorskom
smo za oko 2 sata, kako i kažu Slovenci. Gore smo u 13:45 i počinje kiša.
Norvežani, kao i gotovo uvijek, točni. Pada
tek toliko da pada, ali kreće i grmjeti i padati sve jače. Iako jako volim
hodati po kiši, i ponekad namjerno odem u planine po kiši, čuti tu grmljavinu
nije bilo nimalo ugodno. Dobro nas pere idućih 45 min, ali na sreću ne grmi
jako. Mokri smo do gaća, u gojzama mi poplava. Imam osjećaj da po toj stazi ne
hodamo nego letimo. Sreća pa nas je kiša uhvatila upravo tamo gdje treba, na
dijelu koji je gotovo pa ravan. U glavi mi se vrti samo kako nisam ipak strpala
u ruksak i druge gojzerice i kako ću cijeli sutrašnji dan u mokrima. Hodala sam
jednom tri dana u mokrim gojzericama i fakat mi se to ne da. Kiša staje i
pojavljuje se sunce, i vjetar. Tooo, biti ćemo brzo suhi. Cijelo vrijeme nas
prati divan krajolik, predivne alpske livade i raslinje. Ubrzo dolazimo do
zavoja (??Kod one mljekare, ne znam kako se zove) i nakon njega se događa nešto
što oduzima dah. VELIČANSTVENI TRIGLAV!! I Planika na kojoj spavamo.
Nakon kiše prizor je čist kao suza. I meni od te divote
kreće suza. To su ti trenutci i prizori koje pamtiš cijeli život. I sada se
ježim dok pišem. Iste sekunde zaboravljam i da sam mokra i da mi je hladno i da
mi noge plivaju. Onaj netko tko od gore vidi sve zaista zna kada treba pokazati
svoje najbolje lice. Još nekih 20-tak minuta i stižemo na Vodnikov dom (1817 m).
Tamo se presvlačimo, sušimo i uživamo na suncu. Pijem si kavicu i baš me briga.
Pauza je malo duža, jer do Planike imamo još SAMO 2 sata. Gotovo suhi oko 16:30
krećemo prema Planiki, put je strm, djelomično sipar, cika-caka gore. Malo čak
i dosadno jer nikada doći a čini se tako blizu. Više mi nije ni do pogleda,
samo mi je da sjednem i da sutra ujutro bude dobro vrijeme. U domu smo oko 19,
ne izgleda obećavajuće jer opet počinje kiša i jaka grmljavina. Bilo bi mi
zbilja žao da sutra ne možemo doći na vrh kada smo tako blizu. Ali prepuštam
se, govorim si da je sve baš onako kako treba biti. Ispijam si zasluženo THE PIVO, pojedem povrtnu
juhicu i već sam oko 21 u spavaoni. Spavamo u depadansi, grupno ležišće s 20
kreveta, vani luduje vjetar, pada kiša.
Spavala nisam gotovo ništa, svakih sat vremena sam gledala
na sat, uzbuđenje ili što, nemam pojma. U 4:44 palim mobitel i polako se
razbuđujem. Pao je dogovor da krenemo prema vrhu čim ranije zbog gužve i
mogućnosti kiše, ne bi bilo baš veselo da nas uhvati na usponu ili silasku sa
stijena. U 5:20 svi smo već na nogama, higijena, kava, hrana i u 6:20 krećemo. Od
Planike krećemo prema Triglavskoj škrbini (2655 m) preko teškog sipara i
zaostalog snijega, naporno već od početka, ne zbog težine nego zbog terena. Gore
smo za nekih sat vremena. Radimo pauzu za nešto prigristi i krećemo dalje prema
vrhu. Vrijeme je super, sunčano, lagano pirka vjetrić. Ne mogu ocijeniti kolika
je bila temperatura jer je konstantan uspon. Ovdje sada kreće prava zabava.
Penjanje po stijeni, dio uz osiguravanje na sajli, dio po klinovima, dio
četveronoške. Teren u kakvom ja baš uživam, vjerojatno zato toliko volim
Velebit. Tu gubim svaki pojam o vremenu i želim da uspon traje što duže da se
naguštam. Sve što mi je u umu je samo kamo s nogom, kamo s rukom. Težinu
ruksaka uopće ne osjetim, ni težinu terena. Potpuni život u trenutku. U jednom trenu netko je rekao „Vidim stup“ i
to je bilo to. Tu sam. Osjećaj – NEMA GA! Potpuna praznina. To su oni trenutci
kada nisi svjestan što se dogodilo, treba vremena da probaviš. Ali zato sada
sam PUNA. Gore smo došli u 8:40, nije bilo gužve. Ali bio je i četvrtak. Čak nije
bila ni gužva s Malog na Veliki Triglav. Fotkanje, odmor, pogled na Kredaricu i okolne
Alpe i vraćanje dolje. Istim putem na Triglavsku škrbinu. I u ovom slučaju se
pokazalo da je gore ići dolje nego gore (koji jezični konstrukt 😊).
Opreznim korakom se vraćamo i sa Škrbine krećemo na Koču na Doliču da ipak malo
zaokružimo turu i vidimo čim više toga. Spuštanje na tom dijelu ima jednu malo
izloženiju dionicu, ali ništa strašno. Naravno kačimo se na sajlu, nije
zafrkancija, ali je adrenalin. Kada smo se spustili sa stijena odlučujemo da je
potpuno u redu da sada ako treba pada kiša. Laganih sat hoda i evo nas na Koči na
Doliču, kava, klopica i dobar odmor. Saznajemo da su dvojica jučer na večer
nastradala na onom dijelu s početka današnjeg dana, sipar i zaostali snijeg jer
ih je uhvatila kiša na vrhu pa umjesto da se vrate na Dolič gdje su noćili
odlučili su da im je Planika bliže za zaklon, ali nisu računali na teren koji
je opasniji i teži pa je domar tražio nekoga tko bi njihove stvari koje su
ostavili u domu odnio do Bohinjske Bistrice. I tu je opasnost Triglava, kao uglavnom i
svake planine. Vrijeme u planinama je nepredvidivo, brzo se promijeni i ono što
je u dobrim uvjetima sigurno u lošim vremenskim uvjetima postaje iznimna
opasnost, čak i za one najiskusnije. Krećemo prema Vodnikovom domu od kuda istim putem
kojim smo jučer došli idemo do našeg prijevoza. Do Vodnikovog nam treba oko 2 sata hoda i iako
smo umorni radosna sam što je Nedjeljko odabrao ovaj put jer je priroda
čarobna, prave alpske livade, mukanje krava u pozadini, mirisi bilja i borova i
baš krijepi dušu. Ali iako je predivno tu počinjem osjećati umor, ali onaj pravi
umor. Na pola puta počinju me jako boljeti stopala i idem puževim korakom. Stižem
zadnja, ali stižem. Mijenjam čarape, masiram stopala, hodam malo bosa. Dolaskom
na Vodnikov dom kreće borba, tijelo je umorno, danas smo u turi više od 7,5
sati i to teškog terena i od Vodnikovog do auta imamo još 3 sata hoda i jedan
malo žešći uspon na Studorski preval kako bi potom krenuli strmo dolje.
Odmaramo dobar sat, pijem kavu i isotonik. Sada sam u onoj fazi da ne mogu ni
jesti, srećom imam proteinske pločice. Krećemo i odmorna sam, čudim se sama sebi.
Dio do ispod samog Studorskog gdje nas je jučer prala kiša i nismo ništa
vidjeli časti divnim pogledima i livadama i pravi je užitak. Cijelo vrijeme hodam
u svom ritmu i imam vremena uživati jer je Nedjeljko potpuno prilagođen ritmu
grupe i osjećam se super. Međutim, uspon na Studarski me nakon cijelog dana
ubio, došla sam gore i noge kao da su od kamena. Spuštam se strmim siparom
dolje i ne osjećam noge. Hodam na štapovima 😊 Ali hodam. Nakon kraće pauze na istom mjestu
kao i jučer krećemo istom onom šumom prema autu. Imam osjećaj da joj nikada
kraja. A noge toliko teške… Glava ide, ali one se nekako slabo miču. Sjetila
sam se da imam Brufen i popila ga. Spasio me. Stigla sam do kombija, opet
zadnja 😊
Tu tek počinje sjedati koji uspjeh je iza mene, koliko sam
svojih granica probila, koliko sam se ohrabrila, koliko sam ponovo kao i uvijek
u planini naučila o sebi, o strahu, o ponosu, o nesigurnostima, o svemu onome
što trebamo učiti čitav život da bismo rasli. I odlučujem, MR.TRIGLAV vidimo se
dogodine. Imam ja još granica za pomaknuti.
Malo o cijenama:
Domovi imaju i više nego korektne cijene. Važno je znati da
se sve što oni nude doprema helikopterom. Šalica turske kave 3 eura, pivo/radler/isosport
u limenci 5,5 eura, cedevita 4 eura, voda 1,5 litra 6 eura, voda 0,5 l 3 eura, povrtna
juha (obrok) 8 eura, grah s kobasicom 11 eura, Pringles veliki 3,5 eura,
čokolada Milka 3 eura. Ako ove cijene usporedimo s nekim planinarskim domovima
u HR (konkretno Kalnik) do kojih se može autom ispada da su cijene i više nego
povoljne.
Spavanje u Planiki s posteljinom ako imate planinarsku
iskaznicu 21 euro, ako nemate 35 eura.
Voda i higijena:
Ispred Vodnikovog doma nalazi se pitka voda gdje možete
napuniti boce. Na Planiki i ostalim domovima nema vode, ali je možete kupiti.
WC na Planiki je kemijski, za silu se može. Dom je uredan, posteljina čista,
usluga odlična.
Po domovima koje smo posjetili usput rade uglavnom mladi,
izrazito ljubazni pretpostavljam studenti.
